Vertriebsbüro in Frankreich

Već više od 20 godina živimo u podnožju Larzaca.
Od 2010. godine imamo naš ured 'direktemang' upravo na njemu.

'THE LARZAC' bio je legenda 1970-ih, povezan s regijom čija su udaljenost i divljina najusporedivije sa Švapskom Albom. Međutim, budući da na Larzacu ne žive Švabi – već samo Francuzi ugroženi revolucijom – njegovu povijest ne može se usporediti sa švapskom sprdnjom; naprotiv, 1999. godine njegova je povijest postala ozbiljna stvarnost rušenjem McDonald'sa u Millauu.

Na nadmorskoj visini od gotovo 800 metara, Larzac je jedno od mnogih visoravni u jugozapadnoj Francuskoj, udaljen oko tri sata vožnje od Barcelone. Ovdje se prvi put osjeća utjecaj španjolskog valovitog 'R'. U svibnju uz ceste i preko kamenitih pašnjaka cvjetaju zadivljujuće prekrasne orhideje, a ovdje potječe svjetski poznati sir Roquefort.
Magloviti studeni dani usred ljeta nisu rijetkost. Kao ni vedro plavo nebo u tvrdoglavom veljači. Zidovi kiše koji se stvaraju u pitanju sekundi mogu otjerati višednevnu ljetnu vrućinu. Brže nego što možete zamisliti, rosulja se pretvara u snijeg i, u tren oka, čak i ovce izvan ureda klizaju po poledici.

Ljudi ovdje su posebna vrsta: suzdržani, ponosni i vrijedni. U prošlosti bi nadarena djeca išla u sjemenište u Rodezu, dok bi ostali, kao i uvijek, slijedili obiteljsku tradiciju – bilo kao pastiri, poljoprivredni radnici, u podrumima Roqueforta ili, ako bi trebalo, kao nevaljanci u 'Grande Caféu' ili 'Chez Albainu'.

Danas se čini da je sve malo drugačije. Možda netko može pronaći posao na vijaduktu Millau, u turizmu ili 'napokon nešto drugo' u Roquefortu.
Jedino ostaje isto: na kraju su svi sretni kada njihova djeca i unuci pronađu posao u dalekom Parizu, čime se stavlja kraj teškoćama života u osiromašenoj departmanici Aveyron (barem za njihovu obitelj). Uzgred, zanimljivo je znati da velik dio pariških bistroa vode "emigranti" iz Aveyrona. Lokalna regionalna kuhinja ima izvrsnu reputaciju, jer netaknuta priroda pruža životne potrepštine koje su sada postale luksuz: vrganje, kesteni, ovčji sir, janjetina, divlje bobice i divljač.

Plato su vjetrovi stoljećima ogolili. Nema drveća, samo niski grmovi. Posljedično, nema ni plodne zemlje, samo kamenito tlo. Ništa ne pruža zaklon; ništa nije zaštićeno. Vjetar nam zviždi kraj ušiju, donosi suze u oči i tjeraju svu živu stvorenja u štale i kuće.

Kada je francuska vlada 1970-ih tražila lokacije za vojne vježbe, Larzac se brzo nametnuo. Bila je to napuštena regija u kojoj su zemljišni posjedi često pripadali isključivo djeci i unucima koji su živjeli daleko, u udaljenim gradovima. Lokalni su se poljoprivrednici jedva probijali, ovisni o velikim mljekarama industrije Roqueforta.
Tako su to vidjeli tadašnji prosvjednici.
Trideset godina kasnije, njihova je vizija neovisne lokalne poljoprivrede vidljiva na terenu i "dostupna za kupnju" u trgovinama organskom hranom. Ali o tome više kasnije.

Kao što je često slučaj u životu, čak i tada postojali su neki poljoprivrednici koji nisu bili voljni tolerirati proširenje postojeće vojne zone. Vladin je plan predviđao da cijeli Larzac postane ograničena vojna zona. Više ne bi bilo moguće proći kroz "logor smrti za obuku" ("champ d'entraînement pour la mort"), već bi se oko njega moralo "kružiti" na znatnoj udaljenosti.
No to nije bila najveća briga; daleko gora bila je spoznaja da će prirodno područje biti pretvoreno u ratnu zonu.

Prije nego što su stanovnici sela La Cavalerie i ostatak lokalnog stanovništva shvatili što se događa, Pariz je već otkupio znatnu količinu zemljišta i postao glavni vlasnik netaknutog prirodnog okoliša. Međutim, ne da bi ga očuvao, već da bi ga pretvorio u ratnu zonu.

Godine 1971. započela je legendarna mobilizacija, epilog pokreta '68. Stotine su se slile u Larzac, spavale u šatorima, osnovale protestno selo i okupirale zemlju. Ljudi su ostajali dok god su im novac ili godišnji odmor dopuštali, a neki su ostali sve dok se otpor čvrsto nije uspostavio. U Njemačkoj smo s oduševljenjem sudjelovali na prosvjedima za "slobodan Larzac". Čvrsto jezgro – putnici na Larzac – redovito su nas obavještavali na informativnim večerima.
Ja sam u to vrijeme bio usred svega, u Heidelbergu, iako (da budem iskren) zapravo nisam ni znao gdje se Larzac nalazi. U svijetu u kojem smo tada živjeli, jug Francuske djelovao je kao daleka pustolovina.
Za sljedbenike poput mene, sudbina je očito spremila radikalniji plan. I tako sam završio ovdje, najvjerojatnije kao posljednji ostatak heidelbergške inicijative "Za slobodan Larzac".
U skladu s motom Larzaca "Za slobodan život", godinama smo vrijedno radili, ulažući ogromno povjerenje i trud u izgradnju neovisnog postojanja i uspjeli smo napraviti skok u slobodu u ovom osebujnom krajoliku s tvrdoglavom poviješću.

Ali nismo jedini – jer priča se nastavlja:
do trenutka kada je 1981. odustalo od projekta proširenja vojnog kampa, francuska je država kupila 6300 hektara zemljišta, raspoređenih na 12 općina. U međuvremenu – nakon 10 godina sukoba – mnogi su se demonstranti i aktivisti s Larzaca ondje naselili, pronašli posao u Millauu (poput Michèle Vincent kao ravnateljice gradskog muzeja), osnovali su sirarsku zadrugu sa svojim kolegama iz kampanje (kao što je André Parentie, čiji se ovčji sir prodaje kao specijalitet u njemačkim trgovinama ekološkom hranom), ili su čak nastavili karijere u europskoj politici (kao što je José Bové).
Zajedno s poljoprivrednicima koji su sudjelovali u otporu i samcima (ili točnije, okupatorima farmi) zemljišta koje je kupila vojska, osnovana je upravljačka tvrtka (SCTL). To se dogodilo nakon žestoke borbe s Ministarstvom obrane i odobreno je na određeno vrijeme od 30 godina. Taj je rok istekao 2013. godine i dodatno je produljen zahvaljujući još uvijek aktivnim 'Larzakcima': 'šou se nastavlja' i Larzac ostaje vodeći primjer revitalizacije i očuvanja jedinstvenog dijela prirode.
(Iako se ovo idilično mjesto nalazi tik uz visokotehnološki vijadukt Millau, presijeca ga autocesta i preplavljeno je turistima.) Mladi poljoprivrednici mogu unajmiti farmu i upravljati njome dok ne odu u mirovinu. Nakon toga će se rješenje za budućnost pronaći u suradnji s izvršnim odborom 85 suradnika. Također se ulažu napori da se to riješi.

Cilj druge organizacije (GFA), koja je proizašla iz pokreta otpora, bio je otkupiti zemlju kako bi je "izmaknuli ispod nosa vojsci". Zemljište se i dalje redovito kupuje (do danas 1.200 hektara). To nudi i drugim poljoprivrednicima priliku da se nasele na Larzacu bez vlastite financijske investicije, ali i bez vlasništva nad zemljištem, jer svako novo stečeno zemljište pripada i zajednici.

Mnoge su se farme sada prebacile na organsku proizvodnju. Posjetili smo siranu "Bergers du Larzac", koja pripada udruzi, 1993. godine s Hermannom Beerom i Brunom Schilcherom, čime su postavljeni temelji za kasniju suradnju. Danas je ta sirana naš neposredni susjed.

Život na Larzacu donekle je pao u zaborav; heidelbergski aktivisti iz tog vremena možda su se umirovili ili emigrirali.
Ono što je ostalo jest način života koji je preživio do 21. stoljeća. Proširenje je zaustavljeno, a ostatak Larzaca prepušten je mještanima i prosvjednicima. Vojni logor sada je europski vojni poligon za obuku. Ponekad se tamo još uvijek puca ili noću lete svjetleći projektili. Mi mještani možemo, na primjer, sudjelovati u sportskim tečajevima u samom kampu.
Živimo u skladu.
Duboko me je dirnuo projekt koji vode sami antimilitaristički aktivisti, jer napreduje, stvara dobar kvalitet života i osigurava radna mjesta.
Ne shvaćajući to, bivši njemački aktivisti iz Larzaca kupuju voće i sir iz svojih dana prosvjeda u ekološkoj trgovini, čime na prilično staromodan način podržavaju projekt svoje mladosti.
Saznanje o tome moglo bi neke od nas učiniti zadovoljnima i sretnima, a to je ujedno i svrha ovog teksta koji je napisao prodavač sira s Larzaca.